Ispovjesti dosadnog uma

Ja sam dobio na  nagradnoj igri Haloo operatera mobilne telefonije, nagrada je bila 100 KM potrosacki bon u Konzumu ili Robotu, igra je bila po principu dnevnih nagrada, ako aktivirani broj tog dana bude izvucen, dobije se nagrada. Ja sam dobio, nazvao sam na propusten broj kojim su me kontaktirali, potrosio racun na kartici nagradjenog broja ostavljajuci podatke i dogovarajuci radnju i uslove preuzimanja nagrade. Potrosenu karticu sam zamijenio novom, posto se za cijenu jedne dobiju dvije kartice, racunajuci da ce mi nagrada stici.
Nagrada nije stigla mjesec dana, i kad sam nazvao da pitam sta nije u redu , receno mi je da je moj bon kod njih ali da mi ga nisu poslali jer je nagradna igra istekla, a ja se nisam javljao na broj telefona koji je dobio nagradu, bio sam nedostupan.

Nigdje nije receno da broj mora biti aktivan. Meni je receno gdje cu dobiti bon, sef radnje je dobio mail obavjestenja da ce stici moj bon, koji nikad nije poslan.

Osjecam se prevaren. Nije toliko velika nagrada, vec je stvar principa. Zasto sam uopste dobio nagradu, ako je nikad nisu ni planirali poslati?
Da li iko u ovoj zemlji stiti potrosace?

Da, bas tako. Lud jebe zbunjenog. Zato sam stavio u tagu i seks , bas zbog te cinjenice.
Sad ko je lud ko zbunjen, a ko normalan?
O cemu se radi?

Univerzalno je misljenje da su privatni fakuteti tvornice diploma, gdje nije daleko od istine onaj vic, koliko ti je ostalo - dvije rate, da diploma sa takvog fakulteta ne vrijedi puno, a sa mog Elektrotehnickog vrijedi, i da se lako i brzo nalazi zaposljenje.
Takodje , ako se zavrse master studije, diploma sa ETFa vrijedi i vise, zar ne?

A sta ako neko ko je zavrsio privatni fax, smijer neka satro informatika, upise post diplomski studij na ETFu i relativno lako stekne postovanu , priznatu i vrednovanu diplomu? Bude Master informatickih nauka? Ali to je nemoguce , zar ne? Ne mijesaju se babe i zabe? E pa kod nas je sve mguce , pa i to. Samo treba kesirati lovu, i imas sta hoces. Kod nas se na konkurs za Master zvanje prijavilo dosta ljudi, nemali broj, onih koji su zavrsili privatni fax, i sad upisali post diplomske studije na drzavnom faxu.

I bice gospoda akademski gradjani. Za jos 4 rate.

Izgleda da ce stvarno smak svijeta 2012.

I jos sam ziv.

Izlazimo zato sto moramo. Ne gajim izluzije da cu se zabaviti u zagusljivom lokalu ili klubu sa 0 rasvjetom i preglasnom, obicno losom, muzikom, pijuci svoje preskupo pivo, kao da ga ne toci Banjalucka pivara. Gluposti. Ne znam ni sta u opste zelim postici sa tim.
Ali odoh...
Odoh potrositi ovo malo para na losu zabavu, kad se napijem bice mi lakse.

Fascinira me zenski odnos prema muskarcima. Mislim, ne bas fascinira, ni ne iznenadjuje me, toliko, nego mi je  u najmanju ruku cudan.
Upoznas djevojku, sve ide super, svidi ti se puno, izlazite par dana za redom i onda neuspjesno pokusas stvar da konkretizujes i cujes ono famozno - mozemo biti samo prijatelji, nemam vremena za nesto vise i sta ti ja znam. Ne sokira te cinjenica da takvih kao ti ona ima na lageru, i da svi vi djuture cekate u zasjedi nesto, sta - ni sami ne znate.
Onda komicna scena kad vas, za rodjendan, okupi sve na jednom mjestu. Urnebesno! Bukvalno ste svi tu iz istog razloga, shatro prijatelji koji se nadaju da ce biti nesto vise, mozda i ono... Biti Alfa i Omega svega, biti njen, odnosno da ona bude samo njegova. Ali cooliramo... Stojimo za stolom i cugamo dok ona nestaje u mraku i zapostavlja nas. A mi izmisljamo teme za razgovor. Pricamo o svemu osim o njoj, a mislimo stalno na nju, kako nije sa nama, vec sa nekim cetvrtim likom kojeg dovodi nama i sad smo cetvorica za stolom. Boze, gluposti! I kad se upletoh u ovo sranje. Kad sam dopustio sebi da ovo pokusam da izguravam do kraja, jer cini mi se da vrijedi toga, a na kraju cu ispasti som kao i par puta prije.
Zasto sam pomislio da ima nesto vise u onom SMSu koji mi je poslala? Zar sam toliko naivan i neiskusan, zelen, da pomislim da bi takvo nesto srocila samo za mene. Koliko nas jos ima... Na stotine, na hiljade? Kako sam ja lako stupio u kontakt sa njom, zar nije realno pomisliti da ovakve kao ja ona kupi na svakom cosku i skartira po potrebi?

Ne zelim ni da mislim o tome... Nastavicu, ocigledno, ovo sto radim, i pokusavati. Iako je vec sad promasena investicija para, truda i vremena - vrijedna je toga.

Da pojasnim...
U centru grada, Banja Luke, su u jednoj ulici poredani fast foodovi, sto mu dodje ko pojilo, iz dokumentaraca o zivotinjama. Svi idu tamo jesti. Kafici se zatvaraju u 12 i jedino mjesto otvoreno u gradu je taj red fast foodova. I sad za vikend dvije pucnjave u tom redu, u toj ulici, sa petka na subotu, pa sa subote na nedelju.  Svi javljaju, gangsteri vijaju pistoljima u strogom centru grada, 20 metara od bivseg ministarstva odbrane, sadasnjeg okruznog suda ili cega vec. U svakom slucaju, zgrada je puna policije, svi naoruzani do zuba... i svi nesposobni da zastite gradjane.
I za to se culo. O bezbroj tuca se ne prica. Nije zanimljivo. Bio sam prisutan kad su momka isjekli flasom, nije se dugo crvenila ulica od krvi, naisli su cistaci sa cisternom. Za valentinovo je momak zavrsio sa polomljenim rebrima u hitnoj, jer se isprijecio izmedju djevojke i mrcine sa palicom, koju je izvadio iz gepeka i poceo mlatiti redom. Bio je nervozan. Zasto, ne znam? Mozda  je bilo nestalo pizze u petplusu? I ja odem tamo. I stojim u redu. Sta ce biti slijedece subote? Dobicu metak? Rafal iz dzipa u prolazu? Mozda neko bude stojao u redu ko ga zasluzuje, a mi budemo kolateralna steta.

Dati glavu za komad pizze, ne bih rekao...

Lijep dan, nema depresije, naspavan, ljudi koji mi trebaju u zivotu su konacno spremni da pomognu i sve se polako rijesava.
Najljepsih 2 sata u zadnjih par mjeseci...
LJudi, kako da vam kazem sta osjecam. Prelijepa je. Ali ne ono, simpaticna ili svako ima nesto...
Nego je totalno i apsolutno prelijepa. Radi mi ono sto mrzim...
Postanem patetican, bljutavo patetican, bljak. Na kraju cu da dam glavu zbog nje, a ni za sta.
Najgore je ostaviti ravnodusnim. Slomis se oko nekog i ne ostavis utisak. A ostavljas utisak i prejak na nekog ko ti nije u interesu. Jeste, drago ti je, dobar osjecaj. Someone digs you. Ali nije to to. Ne treba ti bilo ko. Bolje nista nego ista.  Nismo zivotinje,  iako taj  prokleti  zivotinjski  nagon, libido i sta ti ja znam, me tjera da radim gluposti... Tipicno musko.
Sretan sam. Mislim da imam sve, dobro sam raspolozen. Prodje neko vrijeme, i vidim da nemam nista. Sjedim sam i kucam, gledam kako se moje najdublje misli i ceznje materijalizuju   u neidentifikovani font  na ovom  sumnjivom monitoru, gubim  vid zbog njega.  Cudno treperi....
Dobar opis,  opis  vrijedan  elektrotehnicara racunara i studenta na ETF-u. Bas se uklapam u profil. Mediokritet. Sta ces, boze moj...
Za sta vrijedi umrijeti. Dati glavu, koja je jedna. Nemas, u stvari, nista osim lude glave na ramenima. Kad razmislis sta se sve desilo, kakva je sansa bila potrebna da ja doguram do 22, da se rodim uopste. Sansa da se rodis je vjerovatno jednaka sansi da nastane zivot na planeti. Mala. Ali tu si, prezivio svakakva sranja, jos ovdje u ovoj jebenoj zemlji.... Bas bi bilo sebicno tek tako odreci se zivota.

I tako...

Prvi post iliti proba.

Nesto kontam, imam sta da kazem. Mislio sam da pisem knjigu, da unesem svoja zapazanja svijeta oko sebe i iskustva, vrlo siromasna, ali opet realna. Nesto sa cim se svi susrecemo, dio nam je svakodnevnice, toliko nam je u zivotima da je dio nas samih.  Cini nasu sustinu, pa je i ne primjecujemo. Zanemarujemo, a ne bismo smjeli.

Tako, cuh za blogg, pa reko' pisacu ovdje, pa ako neko procita procita, ako ne... opet dobro. Bar necu trositi papir, a moci cu uredno da srocim svoje misli i sta mi je na dusi.
A imam potrebu da pisem. Sad, kako mi je zivot u ozbiljnoj opasnosti i velika mi je sansa da poginem uludo, moram nesto da ostavim covjecanstvu, neki trag da sam bio ziv, da sam imao neke zakljucke, da sam disao, hodao, volio.

I tako...